Job 41

1Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba. 2Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'? 3Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema! 4Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. 5Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? 6Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? 7Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim. 8Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao. 9Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. 10Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu. 11Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. 12Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. 13Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču. 14U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. 15Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini. 16Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. 17Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni. 18Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. 19Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno. 20On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada. 21K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. 22Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom. 23Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. 24Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. 25Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. 26I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."

will be added

X\