Job 31

1Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu. 2A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? 3TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine? 4Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? 5Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? 6Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju! 7Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, 8neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! 9Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, 10neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju! 11Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi, 12užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. 13Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili, 14što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži? 15Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu? 16Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? 17Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? 18TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina! 19Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača 20a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? 21Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj, 22nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne! 23Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu. 24Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!' 25Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? 26Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, 27moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? 28Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao. 29Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, 30ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre? 31Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'? 32Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata. 33Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu 34jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga? 35O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik, 36i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'. 37Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti." 38Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; 39ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare, 40Konac riječi Jobovih.

will be added

X\