Job 29

1Job nastavi svoju besjedu i reče: 2"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, 3kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, 4kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, 5kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, 6kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! 7Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, 8vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. 9Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. 10Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. 11Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. 12Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. 13Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. 14Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. 15Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, 16otac ubogima, zastupnik strancima. 17Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. 18Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' 19Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. 20Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' 21Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. 22Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. 23Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. 24Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. 25Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

will be added

X\