Job 27

1Job nastavi svoju besjedu i reče: 2"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: 3sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, 4usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. 5Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. 6Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. 7Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! 8Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? 9Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? 10Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? 11Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. 12Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" 13"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. 14Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. 15Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. 16Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, 17nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. 18Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: 19bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. 20Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. 21Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. 22Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. 23Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.

will be added

X\