Job 13

1Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh. 2Sve što vi znate znadem to i ja, ni u čemu od vas gori nisam. 3Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti. 4Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici! 5Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali! 6Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana počujte. 7Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega riječi te prijevarne? 8Zar biste pristrano branit' htjeli Boga, zar biste mu htjeli biti odvjetnici? 9Zar bi dobro bilo da vas on ispita? Zar biste ga obmanuli k'o čovjeka? 10Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti. 11Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada? 12Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata. 13Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije snađe što mu drago. 14Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropašćujem? 15On me ubit' može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam. 16I to je već zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti. 17Pažljivo mi riječi poslušajte, nek' vam prodre u uši besjeda. 18Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren. 19Tko se sa mnom hoće parničiti? - Umuknut ću potom te izdahnut'. 20Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam: 21digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me. 22Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš. 23Koliko počinih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu. 24Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja? 25Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slamčicu? 26O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti, 27koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ! 28Život mi se k'o trulo drvo raspada, k'o haljina što je moljci izjedaju!

will be added

X\