Postanak 8

1Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. 2Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, 4a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. 5Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci. 6Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; 7ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. 8Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. 9Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. 10Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. 11Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. 12Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila. 13Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela. 14A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha. 15Tada Bog reče Noi: 16"Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. 17Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!" 18I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. 19Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom. 20I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: "Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tÓa čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. 22Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće."


Copyright
Learn More

will be added

X\